12/06/2021
Divno jednostavna Premužićeva staza savladava se bez znoja i muke, a puls se ubrzava jedino od pogleda na veličanstvene bijele stijene Rožanskih kukova i na duboke vrtače pored staze – osim ako ste dio ekipe hpd Sokol Zagreb.
Od planinarskog doma Zavižan (1594 m) penjemo se na vrh Vučjak (1645 m) odmah iznad. Na tom kratkom usponu kolega mi je skrenuo pažnju na malog poskoka kojeg smo omeli i on se povukao u svoju rupu. Još nije vrijeme za fotku, mislim da ja još nisam spremna. Na vrhu željni fotografiranja kao da smo foto sekcija, a ne planinari, biramo najbolju stijenu i zauzimamo najčudnije poze. Smješka nam se susjedni vrh Velika kosa (1622 m). Evo nas! Rastrčani smo kao vrtićanci kad ih puste u dvorište na igranje. Popeli smo se. Slikali. Spustili. Gdje je ta Premužićeva staza?
A ona jednako lijepa, nepromijenjena već 88 godina omogućava siguran korak svakom posjetitelju, mladom i starom, spretnom i manje spretnom. Svi smo dobrodošli. Bez cementa, betona i suvremenih strojeva sagradili su je lokalni radnici pod vodstvom ing. šumarstva A. Premužića u 4 godine. Evo nas, Rožanski kukovi, stižemo! Hmm, velika smo grupa, a ubrzo sustižemo drugu jednako veliku. Zastoj. Barem ćemo dulje uživati u jedinstvenom ambijentu.
Uspon na Gromovaču (1676 m) je 20 min pentranja na sve četiri, dakle kondicijski nezahtjevno, to može svaka beba, ali puls se mnogima ubrzao :). Hvatali smo se noktima i zubima za klinove i korijenje klekovine, grlili kamenje od sreće i nužnosti, a na vrhu jedni druge!
Vraćamo se našoj dragoj, ravnoj, sitnim šljunkom posutoj, nekad mekoj od borovih iglica, cvjetnim gredicama ukrašenoj Premužićevoj. Lijepa li si!
Rossijeva koliba bila bi mirno mjesto da nije izazova imenom Pasarićev kuk (1630 m). Nekima je to penjanje prirodna stvar, nekima su noge klecale, neki su se zadovoljili usponom do pola, a neki su lijepo potamnili na mekoj travi za to vrijeme. Na kraju svi sretni i zadovoljni idemo dalje na našu dragu i lijepu.
Taman su se slegnuli dojmovi, uživam u mirisu bora, opustila sam se, kadli Crikvena (1641 m). Nju želim osjetiti pod rukom ravno godinu dana otkad sam ovuda švrljala s istim društvom. To je sad to! Taj topli obli kamen, divotica. Neću reći da to nije ništa, ali nije niti problem. Samo treba biti pažljiv. Da sam ovdje došla s malom ekipom penjala bih se i spuštala više puta. I ležala bi na vrhu satima. Problem mi je s ležanjem što ako zatvorim oči, a to radim, opustim se, na sve zaboravim – shvatim da ništa ne vidim. Pa to mogu i doma, istina – nemam kamen. Ne, ne, sad gledam, ne žmirim, odlučila sam.
Zanimljivim područjem vodi nas dalje naša staza, spuštamo se stepenicama u šumu koja se netom zazelenila, a medvjeđi luk tek niknuo. Ups. Skretanje za Krajačev kuk (1659 m). To je sat vremena penjanja po kamenim blokovima poput stepenica te, meni najdraži dio, po hrptu gdje smo rukom mogli dohvatiti češer sa vrha smreke koja raste iz duboke škrape. Malo je sunce oslabilo, nisam cijeli dan gledala na sat, malo pojedem i popijem povremeno i hodam, hodam…
Ubrzo nakon spuštanja s Krajačevog kuka dolazimo do velebitskih livada. Lijepe li su! Pratimo zalazak sunca. Meke li su! Penjemo se prema vrhovima. Strme li su! Kroz klekovinu smo se probili do Seravskog vrha mirišljavi kao Pino silvestre.
Dalje hvatamo greben do vrha Alančić (1611 m). Bilo je tu nekoliko međuvrhova bez imena, ali to ne znači da ih nismo osjetili u nogama. Konačno smo koristili naglavne lampe, dugo nismo. Ispred pk Alan uživali smo u Zrinkinim kolačima, neki su se izborili da im neljubazni domar ipak proda poneko pivo i tako zaokružili ovaj savršen dan. U 22:00 sjeli smo u autobus. Jednom se i to moralo dogoditi – autobus se pokvario. Sad je Tihomir glavna faca. Riješio je to vrlo elegantno premda smo mi već svakakve planove smišljali kao noćni uspon na Buljmu, piknik na Turskim vratima itd. Idemo ipak doma, više sreće drugi put 🙂
AvanturAna 