01/08/2020
Sve u jednom danu.
5:00 Na početku smo staze u Podsusedu. Sat vremena ranije probudila me najglasnija grmljavina ikad i vjetar koji lomi grane. Ako to nije znak da trebam ostati u krevetu, kakav znak trebam? Ovdje u Prečkom nije pala ni kap kiše dok su Irena, Antonija, Marijana i Sonija na istočnom dijelu svjedočile snažnom prolomu oblaka. Kruno je bezbrižno došao iz Zaprešića neznajući za naše borbe i dvojbe.
Ugodno je ljetno jutro. Još nikad nisam tako rano bila u šumi. Krećemo se parkom prema ruševinama Susedgrada. Nakon 15 minuta opet smo na istom mjestu. Hmm, pokušajmo ponovo! “Odjel za granična stanja” – piše na ploči bolničke zgrade. Trebamo li svratiti? Do prve pauze ispred pd Kameni svati hodamo s rukama podignutim u obrambeni stav jer se branimo od paučine kojom je premrežena staza. Dom je još zatvoren.
Na Glavici jedan šišmiš još spava u neotvorenom suncobranu. Dom radi, ljudi nema, mogli bi popiti kavu, ali ne, ne trošimo mi vrijeme na to. Prema slapu Sopot se spuštamo, no trebat će se popeti do Risnjaka nakon toga. Izuzetno dug i težak uspon. Dan je pravi ljetni, pakleni, oko, 30° C, znoj konstantno izlazi na sve pore. Usprkos tome nije me pratio osjećaj da gorim, nekako su znoj, hladovina šume i lagani povremeni vjetrić radili za nas.
Svake srijede idem na noćno Sljeme srijedom sa hpd Sokol Zagreb i ulaskom u Grafičar suočavam se redovno s reljefnim prikazom cijele Medvednice i mislim -” Da mi je to jednom proći!” Tako je prošle srijede pao dogovor za ovaj današnji pothvat, Irenina inicijativa. Sretno sam ga prihvatila.
Obilazimo sve zadane točke M1 i slikamo se kod svake (Antonia i Kruno rade selfie) premda nemamo kome što dokazivati, ali eto za nas. Do Kraljićinog zdenca se spuštamo da bi se Mrcinom popeli do Sljemena. Mogla bih mjeriti težinu uspona brojem kapi znoja koje mi kaplju s nosa u minuti. Ni spuštanje do potoka i odmorišta Srnec ne propuštamo da bi se popeli po 500 Horvatovih stuba.
Pd Hunjka. Najduža pauza danas. Odmor. Uglavnom biramo kavu. Htjela sam pojesti grah, ali imaju samo s narezanom kobasicom pa sam odustala. Izuli smo se i podigli umorne noge na ogradu. Najteže mi je bilo kad se ispred nas zaustavio autobus ZET – a. Da se ukrcam? Možda da je bio bliže, ovako je bilo lakše ostati sjediti. Valjda zato nisam otišla, a i nisam osoba koja odustaje tek tako. Bolji poznavatelji staze, Irena npr. obećaje da dalje nema uspona, sve ravno do Gorščice. Aha. Slatkica. Penjali smo se bezbroj puta. Primijenili smo i Sokolaško načelo “Kad ti je preteško hodati – trči.”. To je zapravo ugodna promjena nakon desetak sati hodanja.
Pd Lipa Rog- pauza. Uzela sam štrudlu od jabuka. Lijepo je ovo mjesto. Izula sam cipele da se noge malo osvježe dok jedem štrudlu. Istovremeno Irena fotka, pravim se da ne žvačem. Sonija gleda na sat ” Idemo, treba stići na bus!”. Brzo se obuvam, ruksak bacam na leđa, štapove u jednu ruku, štrudla u drugu i već noga za nogom dalje gazi.
Trebalo nam je sveukupno 14 sati i 30 min da prođemo cca 56 km, a pri tom smo savladali 2700 m visine pri usponima. Još je bio dan kad smo odložili ruksake na autobusnoj stanici u Vugrovcu, a 15 min ranije dok smo se spuštali po strmom prastarom asfaltu posutom šljunkom poskliznula sam se i dočekala na stražnjicu s rukama pored dotične. ” Jesi dobro?” – svi su poskočili. Nije me ništa zaboljelo, primakla sam ruke, hmm, lijeva ne izgleda kao ujutro kad sam u krevetu osluškivala grmljavinu. – “Nisam, pukla je.”- rekla sam.
Kao što sam temeljito prohodala M1, tako sam temeljito i ruku sredila – trostruki prijelom, dva mjeseca gipsa.
Sve to u jednom danu.
AvanturAna 