Sladovačko brdo, Veliki i Mali Sadikovac, Konjevača

01/05/2021

Sporo proljeće ulazi u Velebit.

Baške Oštarije (926 m) u srcu Velebita i Ličko Senjske županije polazište su mnogih planinarskih puteva. Mi idemo prema Sladovačkom brdu. Lagano se penjemo još uvijek sivo smeđom, skoro monokromatskom šumom. Velebit još spava dok su krošnje u Zagrebu i okolici već odavno zazelenile, a trava je već jednom pokošena. Ubrzo nam se otvara pogled na more. Nadam se da će se razvedriti, premda je najlakše hodati za oblačnog vremena.

10:30 Na vrhu Sladovačkog brda (1241 m) Dubravko nam pokazuje okolne vrhove koje ćemo danas obići i kružnu stazu kojom ćemo se kretati. Sve nam je kao na dlanu, jedino nema sladoleda ni na Sladovačkom brdu niti na livadi Sladovači. Hmm, zašto se onda tako zovu? 🙂

Hodamo grebenom prema vrhu Veliki Sadikovac (1286 m). Biram kud ću gledati. S lijeve strane Lika, s desne strane more. Ipak je najbolje gledati pod noge.

Nakon Velikog slijedi Mali (1168 m), koji je i ovaj put barem meni, ljepši i zanimljiviji. Dok se tako uspinjemo po kamenim gromadama u meni se bore dvije osobe. Jedna bi stala i fotografirala svaki kamen i osobu u zagrljaju s njim, a druga nezaustavljiva ne može odvojiti ni pogled ni dlanove od kamena dok željna penjanja traži najbolji prolaz. Tek izlaskom na greben avanturistica ustupa mjesto civiliziranoj da snimi pokoju fotografiju.

**Da je vodič biti lako, vodič bi bio svatko!**

**Moćni encijan probija se kroz gustu suhu travu.**

13:30 U podnožju smo Konjevače (1381 m), a na daljinaru piše da ćemo na vrhu biti za sat vremena. Baš me zanima kako! Meni se čini nemoguće premda mnoge relacije prelazimo ispod daljinara. Ulazimo u šumu bukve i penjemo se konstantno, direktno, nema vrludanja. Tako ćemo znači doći na vrh za 1 h! Na pola puta u polju medvjeđeg luka sjedimo i čekamo ekipu da se okupimo. Neodoljiv miris mami me na branje. U Dubravkovom ruksaku je štrudla od sira i medvjeđeg luka ubranog na Kleku, koju sam ispekla sinoć. To ćemo na vrhu pojesti. Velebitski je mlađi, a mlađe je slađe! Uspon šumom prelazi u travnati. Vidici s vrha su prekrasni. Brišem znoj s lica, a nisam se oznojila mjesecima. Pola nas je, začudo, uspjelo doći za tih sat vremena. Dugo guštamo na vrhu.

Jak vjetar nas je ispratio. Vrijeme se kvari. Spustili smo se teže nego što smo se popeli. Bilo je padova i flekavih zadnjica, no to je sve. Gusti crni oblaci sakrili su vrh. Spustit ćemo se ranije, ali što je tu je. Kako se spuštamo šumom pojavljuje se pjev ptica, a krošnje se nježno zelene. Prečimo potok. Neki kad vide potok odmah se izuvaju.

18:30 Danas je Praznik rada i zadržat ćemo se u Baškim Oštarijama. Na dnevnom meniju imaju varivo od medvjeđeg luka, ali lonac je na moju žalost prazan. Jurica mi predlaže da im prodam svoj luk. Neki su se razveselili Velebitskim pivom, neki tražili Sjeverno Velebitsko. Neki smo prvi put jeli grah dok kiša pada u tanjur i po glavi i još nam je to bilo zabavno! Uglavnom, jedan netipičan dan za hpd Sokol Zagreb.