24/04/2021
Div koji spava.
Iz Zagreba krećemo autobusom u 7 h. Nismo se vidjeli tjedan dana, a neki i puno duže. Sretni smo i uzbuđeni kao školarci nakon praznika. Ima i dosta novih, no do kraja dana to će se promijeniti i rastat ćemo se obogaćeni za nova prijateljstva. Kroz suočavanje s izazovima, a sigurno će ih biti, puno više naučimo jedni o drugima, dublje se upoznajemo.
9:30 Selo Vitunj. Ovdje je radno. Jedni traktorom odlaze na njive, drugi rade u vrtu, a psi laju iza ograda. Najveći pas u selu dočekuje nas nasred ceste poput gradonačelnika. Dugo nije čuvao ovce, a mi se krećemo malo kaotično. Uočio je da je potreban njegov nadzor i krenuo s nama. Mi ćemo biti njegovo stado danas.
10:30 Pauza na Vitunjskoj gradini s pogledom na Klečice. Jučer sam bila u društvu gdje se razgovaralo o tome tko voli jesti u kojem restoranu, a ja sam najsretnija kad sjednem na toplu travu, kao sad, iz ruksaka izvadim sendvič od sira i paprike ili štogod, dodam par listova medvjeđeg luka netom ubranog, a o neograničenom pogledu da ne govorim.
Nakon spuštanja sa Vitunjske gradine penjemo se bukovom šumom. Dalje idemo grebenom. Povremeno hodamo tepihom od medvjeđeg luka. Ruksak mi je otežao. Bit će za štrudlu za sljedeći izlet, a najbolji mi je u salati.
Zajedničko fotkanje ne voli, ali selfie mu je u redu. Nazvali smo ga Medo. Ubrzo preuzima ulogu vođe. Sreća da to Dubravku i Jurici ne smeta. Kolače smo pojeli samo da mu imamo u što vodu natočiti. Na dužnosti ne jede ni špek, ni kobasice, tek je malo peciva uzeo iz pristojnosti valjda. Na sljedećoj pauzi, a nakon strmog uspona poslužio se snijegom. Malo ga je pojeo da ugasi žeđ, a onda se zavalio da se rashladi.
Prema Klečicama idemo. Prvi zahtjevniji uspon. Pustio je Dubravka naprijed da vidi kako će on to savladati te prionuo. Zalijeće se – ne uspijeva. Ponovo – ne ide. Vrača se metar unazad, hvata zalet, zemlja leti, kamenje frca pod njegovim nogama – uspio je. Hmm, uporan je. Uspon na Klečice je stijena osigurana sajlama i jedan uski kuloar. Dubravko je iskoristio znanje iz čvorologije i svezao ga za stablo. Time je osigurao siguran uspon nama i siguran ostanak njemu. Nije bio time zadovoljan, pa je Nina ostala tješiti ga i umirivati. Uzbudljiv, ali ugodan uspon uz pomoć sajli je to. Treba biti oprezan. Nekima je to prvo takvo iskustvo, pa su zabrinuti, a nakon uspješnog spuštanja bit će ushićeni. Dugo guštamo na vrhu. Dan je savršen. Oslobađamo Medu i nastavljamo zajedno prema Kleku.
16:00 Napustio nas je na raskršću puteva vrh Klek i planinarski dom Klek. Nikad nećemo znati pravi razlog tome. Je li nam zamjerio što smo mu oduzeli slobodu na sat vremena i pomislio da bi se to sad moglo ponoviti? Je li na Kleku već bio i nije mu se išlo ponovo ili je presudila pojava drugog psa na raskršću? Bilo kako bilo, iako povrijeđeni, opraštamo mu jer je on jedan slobodnjak i smije sam donositi odluke.
Do vrha vodi strma staza osigurana užetom, dijelom su formirane stepenice, a dijelom je samo kamena staza. Mogao je s nama. Spuštamo se do doma gdje slavimo Srećkov rođendan uz pjesmu Sretan ti rođendan od Fantoma, pregršt finih kolača i Brankin Prošek. Sve je to propustio.
18:00 Nastavljamo prema Ogulinu. Nekima će bus skratiti planinarsku turu, a većina nas ide veselo pješke po šumama i gorama te preko još uvijek osunčanih proplanaka slušajući pjev ptica dalje, dalje, dalje.
20:00 U Ogulinu smo. Ma, tko to veselo maše repom dok nas obilazi jednog po jednog?! Naš Medo! Veliko je to veselje. Saznali smo čiji je pas i pričekali da vlasnici iz Vitunja dođu po njega. Zaista se zove Medo, star je godinu dana i nije mu ovo prva cjelodnevna avantura. Možda drugi put pripazi koga će pratiti jer danas je kao i mi prošao 29 km i oko 1300 m visinske razlike savladao.
Div koji spava, spava. Idemo spavati i mi.
AvanturAna 