13/06/2020
30 km po slovenskim Alpama, rekli bi neki da smo cijelu Sloveniju prošli 😉

9:15 Kraljev Hrib (cca 500 m). Okupilo nas se 32, a iz Zagreba smo krenuli u 6:00. Penjemo se dosta strmo. Dan je vruć, znojimo se usprkos hladovini guste šume kojom hodamo do visoravni na 1300 m, a zove se planina Dol.

11:15 Na planini Dol. Tu se može doći autom i smjestiti se u krasne drvene kućice. Voljela bih to jednom prilikom učiniti i onda svaki dan skitati na drugu stranu.

Mlakarjeva bajta (1650 m) na planini Rzenik
Srdačan domaćin nudi nas rakijom i Kraševom Domaćicom, te nudi mogučnost spavanja. Ako me ikad put opet odnese tamo i ja ću njemu nešto donijeti.
Zamolili smo ga da nas sve zajedno fotka mobitelom, no nikako mu to nije uspijevalo, pa je uzeo svoj fotoaparat i za par dana nam poslao fotografiju
e-mailom. Baš nas je iznenadio i razveselio!


Planina Konj (1813 m) zove se tako jer podsjeća na konja (izgledom, ne temperamentom).
Prelazimo ju po hrptu gdje raste nisko zimzeleno raslinje. Lijepo je ovdje visoko gore!


S Konja se spuštamo osiguranom stazom, carstvom sajli i klinova. Malo je klimavo. Polako i strpljivo i sve je dobro prošlo.

Po silasku nastavljamo prema Ojstrici, no nekima je dosta i uzbuđenja i napora za danas te se spuštaju šumom do automobila. Hodamo dalje. Srećemo puno Slovenaca. Mnogi su s malom djecom. Lijepo! Vole i razgovarati. Pitaju nas: “Kam greste? Kje boste spali, dom na Korošici je pogorel, veste?” Mi im odgovaramo da znamo i da se vraćamo nakon Ojstrice u Zagreb. Jako su se čudili tome svi redom, a ja sam tek kasnije shvatila njihovu brigu.

16:0 Nakon 6 sati napornog i uzbudljivog planinarenja ugledali smo Ojstricu. Ne mogu zamisliti ljepši pogled na planinu ni odmor na ljepšem mjestu. Fantazija! “Još 2 sata do vrha i 500 m visine treba savladati.” – kaže Dubravko, a možda i više jer nekad nas malo mulja. A da samo legnem i čekam da se vrate? – Nikad!

Dva sata sunca i snijega, kamena i sipara, kuloara. Zadnjih 100 m još je strmije. Malo je čvrstog kamenja, uglavnom sipar bježi pod nogama. Jedan kamenčić je doletio, moramo biti pažljiviji. Flaster je bio dovoljan. Nekolicina je sjela kod malo veće kamene gromade i ne žele ići ni koraka dalje. Malo je falilo da i ja ostanem. Pitala sam se kako je moguće po tome sići, a ne otkotrljati se. Vjerujem da nas Dubravko ne bi vodio gore da je to opasno koliko se meni sad čini. Nastavljam. Na vrhu je još puno snijega. U gustom oblaku smo. Vidljivost nikakva. Odmah sam znala da je to savršeno jer ću se puno lakše spustiti nego da gledam u taj bezdan. Lani sam bila na susjednom, malo nižem, vrhu Krofička i divila se sivim stijenama Ojstrice. Danas jedva vidimo jedni druge! Bila sam prva iza Dubravka, samo da čim prije siđem.
Spust je bio totalno jednostavan, baš sam se bezveze bojala.



Odmor kod doma na Korošici koji je stradao u požaru. Sunce nas je napustilo oko 21:30 dok smo hodali izohipsom i uživali u zalasku. S naglavnim lampama ušli smo u šumu i do ponoći naše su iscrpljene noge gazile serpentinastim puteljcima . Primjetila sam da se neki ljudi jako promijene kad su premoreni. Za ovakvu zahtjevnu planinarsku turu osim dobre kondicije, potrebna je mentalna snaga. Hodamo već 13 sati, prohodali smo 30 km i savladali 2300 m visinske razlike. Noć u šumi traži povećani oprez. “Koliko još?”, pitamo se, a korak je sve teži, sporiji. Ponoć je. Odjednom ispred mene voda, voda koja teće. Što je sad to? Samo da nismo na krivom putu, vraćanje mi ne bi odgovaralo. Potok. Potok u ponoć?! Da, u ponoć nam se isprijećio potok širok oko 4 m, 20 cm dubok, brz. Nisam mogla vjerovati da sad moram izuti gojzerice i čarape, te jadnim golim nogama zakoračiti u ledenu vodu i po skliskom kamenju hvatati ravnotežu. Da, nema mi druge.
Bila je to Bela Kamniška. Nevjerojatno kako nas je preporodila nakon 14 sati hodanja. Bolje nije moglo završiti!
Sad na svakom izletu kažemo: “Ako ne prelazimo potok u ponoć, onda to nije pravi sokolaški izlet!”








