20/06/2020
Dan pomalo oblačan, u ruksaku kabanica, u glavi nada da mi neće trebati.
Polazište je mjesto Ljubelj na 1058 m nadmorske visine, tu smo ostavili aute. Karavanke su planinski masiv između Slovenije i Austrije karakterističan po travnatim vrhovima. Krećemo prema pd Zelenica, nema potrebe zaustavljati se. Uspon na Begunjšćicu je ugodan, nezahtjevan. Lijepi pogledi na sve strane. Puno se hoda po izohipsi, to baš volim. Ima malo sajlica taman za atraktivnu fotku, a nedovoljno za strah. Vrijeme nas dobro služi. U 12h smo na vrhu Begunjšćica na 2060 m. Stojim jednom nogom u Sloveniji, a drugom u Austriji. Spuštamo se do Roblekovog doma na 1567 m – dom s najljepšim pogledom u Sloveniji, a gleda na Bledsko jezero. Uživancija.
13:30 Preko Smokuške planine idemo prema domu Pri izviru Završnice (1425 m). Lagano sipi kišica, taman da postane sklisko, a mi se spuštamo strmom šumom po korjenju i kamenju. Nije bilo ozbiljnijih padova, a mislim da je u prosjeku svatko ustajao dvaput. Opet uspon do doma.
14:40 Za ambiciozne odmor kratko traje jer idemo na Vrtaču (2180m). Pomalo sam umorna, ali nisam više tako mlada da mogu propuštati prilike! Malo nas je, a malo je i vremena pa jurimo. Prijeti nam kiša. Crni oblaci su nam nad glavom, da ne kažem da hodamo s glavom u oblacima. Sad ne hodamo po izohipsi. Penjemo se, stalni je uspon. Bez daha sam. Tu je jedna delikatna dionica. Prečimo sklisku glatku nakošenu stijenu. Ne sviđa mi se proći ju uspravno, premda Dubravko kaže da tako imamo najbolju ravnotežu. Biram bočno četveronožno kretanje. Dobro je i tako. Još se treba ovuda i vratiti. Brinem se zbog mogućeg nevremena. Šef je iskusan i kaže da neće biti nevremena, da će to proći. Idemo dalje. Hodamo po grebenu, gledamo Austriju s druge strane. Na otvorenom grebenskom dijelu – propuh. Osjećam se nesigurno na udaru vjetra, tj. zanosi me. Protrčala sam i stala u zavjetrinu. ” Još samo par minuta do cepina, evo već se vidi .”- bodri me Dudo – “A da ti sam odeš po njega i doneseš ga ovdje pa da se slikamo?”
17:45 Baca nas vjetar po vrhu. Teži stoje s vanjske strane, lakši unutra.
17:48 Silazimo.
U potpunoj koncentraciji spuštam se kamen po kamen do sigurnijeg područja i bodrim kolegu koji se bori sa strahom od visine.
20:00 U prekrasnom ambijentu planinarskog doma Na Zelenici (1536 m) u veselom raspoloženju valjajući fore čeka nas drugi dio ekipe – odmorni! Hmm… Pojela sam jotu – nekad je to varivo od kiselog zelja, a sad dinstano kiselo zelje i restani krumpir, eto. Još sat vremena do auta, a u Zagrebu u stanu sam točno u ponoć.
Dva dijametralno suprotna vrha u Alpama u jednom danu su puno. Društva to rade u dvodnevnom izletu. Bilo je to 30 km prohodanih i 2050 m visinske razlike.
Nazvala sam ga – “do posljednjeg daha”!
AvanturAna 