21/03/2021
8:30 od Šoićeve kuće nas 18 pod okriljem pd Sokol Zagreb, a vodstvom D. Šalate u hladno proljetno jutro krećemo ravno cestom u avanturu dugu 48 km. Dobro je da tad to još ne znamo, a najava je “solidna tura iznenađenja, 30+ km”).
9:30 kod pd Žitnica (815 m) ispod Japetića uživamo u pogledu i pogaćicama od sira by Kety. I ja sam ispekla kolač. Osjećam da će ovo biti gastro izlet danas. 10:15 Selo Grabarak je nenaseljeno, no vlasnici kuća ga održavaju i dolaze vikendom. Veliki drveni stol kao da je na nas čekao. Zvuci pjesme “došel bum doma sel si bum…” našeg DJ-a Antuna ne daju da samo produljimo dalje, a da stol ne bude prazan tu su Jasminkine vočne veganske kocke. Ovim tempom nećemo daleko stići. Spuštamo se strmom šumom prema kapelici kraj Žumberačke rječice. Prelazimo ju po srušenom stablu što mi je već dugo želja.
12:30 vrh Zečak (795 m) je u šumarku na proplanku, baš simpatično. Sjedamo na sunce. Već dugo nismo ništa jeli. Sramežljivo ulazi proljeće u ove šume. Jaglaci i ljubičice još su postojani, kukurjeci i visibabe na odlasku, a vrijesak i jetrenka ih zamjenjuju. Nadam se ubrati medvjeđi luk za sendvič, no ovdje ga nema. Nastavljamo livadom – selo Stići – Vranjak Žumberački.
14:30 Umorna sam kao stara naherena kuća na proplanku kraj koje stajemo. Legla sam na toplu travu, bose noge podigla na srušeno stablo ispod tek propupale krošnje jabuke, nebo je plavo, a sunce ugodno. Umor je nestao negdje u toploj travi u još vlažnoj zemlji. Na panj je Neva stavila kocke od maka, može li bolje?
Može! Na gornjoj smo točci Vranjačkog slapa i spuštamo se dolje preko bezbroj srušenih stabala. Prošle godine ih je počupala pijavica. Grozna slika. Slušamo jednoličan ritam bubnja. Što li je to? Grupa od dvadesetak ljudi u holističkom ritualu liječenja vodom, saznajemo kasnije. Ulazimo u carstvo vode i zelenila unutar uspavanog Žumberka, a ispod morske razine (-20 m) – otkriće! Idem što bliže slapu, sklisko je, a ima i leda. Kapljice me prskaju, ne smeta mi. Čarobno je tu. Nastavljamo 45 minuta cestom do slapa Brisalo. Slično, ali opet drugačije. Zavukla sam se iza slapa pod stijenu i gledam ga s druge strane, iznutra. Stojim na skliskoj stijeni obrasloj mahovinom, krupne hladne kapi padaju mi za vrat, a ja se smijem.
Od slapa idemo uzbrdo, velik nagib, sklisko je i osigurano sajlama, zatim se spuštamo do Debelog potoka koji nam nudi bezbroj kombinacija preskakanja po kamenju koje strši iz vode ili po srušenim stablima. I tako skakućemo sat vremena. Zaigrani i koncentrirani zaboravljamo na umor i prijeđenih 30 km.
Polako nas sustiže noć. Dubravko nosi još jednu kutiju kolača, moje, kao mrkvu umornoj družini, a Samobor svijetli u daljini. Zadnja pauza negdje u mraku oko Dragonoša. Nikad toliko pohvala za kolač nisam dobila, mislim da je to zbog trenutka. “Sunce mi se smije kao nikad prije, tu pripadam…”, J. Pađen pjeva u ruksaku. 48 km, 2000 m visinske razlike za 13 h i 30 min, pa neka netko kaže da to nije avantura!
AvanturAna 