28/02/2021
Nekad sam se čudila prirodi što je kornjači dala taj teški oklop da ga stalno nosi, a sad ja svojevoljno hodam po cijeli dan s ruksakom na leđima.
Tako i danas izlazim iz auta u mjestu Vrelo (600 m), na noge stavljam gojzerice, a na leđa ruksak od 5 kg i put pod noge i to uzbrdo.
09:30 Odmah smo krenuli oštro uz brijeg nemarkiranom stazom ispod uspinjače koja već dugo nije u funkciji. Savladati valja 700 m visinske razlike. Dubravko Šalata odabrao je ovaj put da nadalje hodamo grebenom do Kule. Jutro je prohladno i oblačno. Nakon jedan sat mukotrpnog uspinjanja razveselila nas je snježna bjelina i sunce. Sad je to druga priča!
Najteže je uvijek prvih sat vremena dok se tijelo ne navikne na napor, kasnije je korak lak, osim Kristini kojoj je noga propala u snijeg do boka i gojzerica joj se zaglavila u stijeni pa ju nije mogla iščupati. Već to je primjer da u planinu ne valja ići sam. Srećom mi smo grupa. Bila su potrebna trojica za uspješno izvlačenje- prvo Kristine, onda cipele. Uz još dvoje za snimanje, znači petorica najmanje!
Hodamo hrptom. Debljina snježnog pokrivača je do 1 m, stavili smo dereze i snijeg nas, uglavnom, dobro drži. Divimo se neumornom stvaraocu Prirodi. Svaka i najmanja grančica ukrašena je injem, fotkamo. U daljini Div koji spava. Pita me Jurica: “Jesi bila?” – “Ne, samo do planinarskog doma, lijevala je kiša pa nismo mogli do vrha.” – “To moramo ispraviti!”, obečaje Jurica. Veselim se!
Gore, dolje, vidici se mijenjaju, drveće smjenjuje klekovina, klekovinu kamenje, a mi smo stigli do novijeg planinarskog skloništa Jakov Miholčić (1460 m) u 13 h. Stijena na suncu iznad skloništa privukla me, sjela sam i navalila na burek iz ruksaka. Čarobno je tu, kao i domaća rakija od rogača koju je natočila prijateljica iz Dalmacije.
Idemo dalje prema Kuli još 30 min. Hod po grebenu još mi nikad nije trajao dovoljno dugo, tako mi je i ovih dva i pol sata premalo, ali stigli smo. Ovdje je vjetar jači, zato sam mu okrenula leđa, ugodno se smjestila na dugoljasti kamen kojem je sunce otopilo snijeg i uživala.
Selfie kakav volim – stopala, ona su me ovdje donijela pa su najzaslužnija.
Stopala – znači da ležim ugodno opuštena.
Stopala – ne zaklanjaju panoramu, a ipak pokazuju da sam i ja tu.
Dalje idemo kružno kroz strmu bukovu šumu opet do skloništa jer je to lijepo mjesto za odmor i jer je vrijeme za kolač. Danas Dubravko slavi rođendan, pa ćemo se nagurati u sklonište i olakšati mu ruksak.
Kulske njivice – Vladin slak – Grićevite drage – Vrelo
18:00 Kod auta smo, a još je dan! To je neobično za pd Sokol Zagreb i ljeti kad je dan duži, a zimi da ne govorim.
Bilo je to ugodnih 24 km, 1400 m visinske razlike raspoređenih u 9 sati snježne idile u društvu 23 člana najdražeg mi planinarskog društva Sokol Zagreb.
AvanturAna 